U sklopu aktuelne turneje “Zukva 2016” bosanskohercegovački world music bend Divanhana posetiće i Smederevo. Koncert će se održati 17.decembra u Velikoj dvorani smederevskog Centra za Kulturu sa početkom u 20h.
Ovogodišnju evropsku turneju započeli ste sjajnim nastupom na Kolarcu, zatim vas je beogradska publika čula i u Mikseru, na Savamali, a potom ste realizovali seriju sjajnih koncerata širom Evrope.
NAIDA: Da, put Evrope krenuli smo sa koferima punim ljubavi, napunjenim na Kolarcu. Za Beograd nas vežu divne uspomene, kako profesionalno, tako i privatno. Nedavno smo u Mikseru zaokružili broj pedeset, kada je riječ o broju koncerata u okviru turneje „Zukva 2016.“ Svaki novi susret sa publikom u Srbiji iznova nas obraduje i oduševi, jer proživimo svaku notu sa ovdašnjom publikom i povežemo se već prvim taktovima. Tokom protekle godine, pored dva sjajna koncerta u Beogradu, pjesmom smo posjetili i Novi Sad, Niš, Gornji Milanovac, Užice, Grocku, Novi Pazar. Ranijih godina bili smo raspjevani i u Lazarevcu, Kikindi, Pančevu, Malom Iđošu… Stoga, možemo reći da smo vezani za publiku u Srbiji, koja objeručke zna prihvatiti sevdah, kao svoj jer sevdah pripada svima, gdje god da su.
Za svetsko tržište vašu muziku objavljuje engleski ARC Music. Da li mislite da je na vaš proboj na svetsko tržište, pored vaših kvaliteta, donekle zaslužna i saradnja sa jednim od najpriznatijih muzičkih producenata Valterom Kvintusom?
NEVEN: Svakako da smo posljednji studijski album „Zukva” radili namjenski kako bi bio dopadljiv publici sa naših prostora, ali i evropskom i svjetskom uhu. Sa pomenutim gospodinom Kvintusom smo sarađivali na našem prvom studijskom albumu „Dert” što je bilo od velike važnosti za bend kako bi se dalje kvalitetno razvijao i kanalisao svoje kreativnosti u pravom smjeru. Kasnije smo saradnju nastavili i na drugom CD-u „Bilješke iz Šestice” gdje je producirao „Eminu” te smo druženja sa pomenutim gospodinom nastavili tokom aktuelne turneje „Zukva 2016” dok smo imali koncerte u Hamburgu i Berlinu. Pored Valtera, svakako da smo konstantno bili u komunikaciji sa izdavačima širom Evrope i slušali njihove zamjerke i kritike, tako da smo na koncu postigli ono što smo prvobitno i željeli – napraviti album koji će biti slušan kod naših ljudi, ali i u ostatku planete, gdje nam je u ideji svakako pomogao naš trenutni izdavač ARC Music iz Londona.
U martu i aprilu održali ste čak 15 koncerata u Evropi. Kako publika van granica Balkana reaguje na sevdah? Kakve su reakcije stranaca? Ima li nostalgije među publikom našeg porekla?
NAIDA: Sevdah je već ušao na velika vrata World Music scene i izvodi se širom svijeta kao najbolji muzički proizvod sa Balkana proteklih desetak godina. Shodno tome, publika u Evropi poznaje suštinu sevdaha, njegov nastanak i razvoj do danas. Ljudi na koncerte dolaze upućeni i spremni da čuju nešto što je za evropsko uho drugačije i egzotično. Svakako da postoji razlika u interpretativnom smislu, kada pjevate ljudima koji nisu sa našeg govornog područja, gdje emocija ostaje ogoljena i vrlo interna između samog interpretatora i slušaoca. Tu se osjeća i veća odgovornost, da sve ono što riječima uzaludno tražite, poklonite pjesmom onima koji možda dijele istu emociju, a ne razumiju šta im to kazujete. Što se tiče ljudi našeg porijekla, oni se uz muziku naših prostora vraćaju tamo gdje pripadaju, melanholično, tragajući za izgubljenim godinama. Sevdah im pomaže da se nađu u pjesmama gdje im duša miruje. Dovode svoju djecu na koncerte. Sa velikim osjećajem nostalgije i domoljublja, podučavaju njih, a i nas, o tome kako je dom tamo gdje ti srce stanuje.
Ima li generacijskog mešanja na vašim koncertima, s obzirom na to da ste uspeli da sevdah približite i mlađoj publici, a pretpostavljam da koncerte posećuju i stariji verni tradiciji?
NAIDA: Na samom početku, imali smo viziju da tradicionalnu muziku približimo svojoj generaciji, mlađim ljudima koji su je smatrali staromodnom ili isključivo muzikom svojih roditelja. Fuzijom drugih muzičkih pravaca, poput jazz-a, pop-a ili klasike, svjetskom produkcijom i kreativnim novitetima, stvorili smo noviju i prozračniju sliku tradicionalnog melosa, ostavljajući prostora za muziciranje i interpretativnu slobodu. Primjetili smo, na našim koncertima, da mlađi ljudi poznaju sve te divne pjesme, samo možda nisu imali priliku slušati ih od interpetatora svoje dobi i obojene u nove boje. S druge strane, iz poštovanja prema onima od kojih smo učili, koje smo godinama slušali, nikada nismo željeli mjenjati suštinu i ljepotu jednostvanosti u samoj melodiji tradicionalih pjesama. Vjerujem da to privlači i starije generacije, čije vrijeme je poznavalo velike doajene poput Safeta, Himze, Nade, Zehre ili Zaima… Veoma je simpatično kada vidite da je baka došla sa unukom na koncert. Baka me poredi sa Zehrom, a unuk sa Adele, a ja znam da sam još uvijek daleko od obje.
„Postoje mnoge definicije koje određuju sevdah, svaka je ispravna i drugačija. Kada pitate interpretatora šta je sevdah, uvijek ćete dobiti vrlo intiman odgovor, jer sevdah pripada. Vama, meni, svima. Za mene je sevdah mnogo više od pjesme, napisanog teksta ili melodije. Intelektualna tvorevina naroda našeg prostora, talisman u vremenima i duhovni smiraj. Sevdah je kao kada gorite od neke čežnje, a ni sami ne znate čime je uzrokovana. I prepustite se toj vatri, cijelim bićem.
Jeste li očekivali ovakav uspeh benda kada ste ga kao studenti osnovali i da li je bend od tog vremena do sada pretprpeo velike izmene i promene članova?
NEVEN: Uspjeh je relativna stvar. Mi jednostavno uživamo u momentu i radujemo se nadolazećim. Baviti se umjetnošću u današnje vrijeme je divna stvar, ali isto tako i vrlo hrabra, barem na našim prostorima. U jednom takvom podnevlju gdje se sve što, kao mladi i ambiciozni ljudi, činite smatra doslovno ludilom, jasno je da neki ljudi izgube vjeru i nadu u bolje sutra. Mi smo, nažalost, sa nekim kolegama i kolegicama u bendu morali da se rastanemo, ali uvijek smo gledali ispred sebe i vjera u ispravnost i vrijednost onoga što činimo nam se nikada nije gubila iz fokusa.
Odakle naziv Divanhana?
NEVEN: Bosanski jezik obiluje turcizmima i svakako da je i riječ „Divanhana” jedan od mnogih koji se koriste u našem jeziku. Divanhana izlazi iz turske riječi „divan” i označava vijeće, sijelo, razgovor, (otuda divaniti = razgovarati). Kao što vidite, dodali smo tome izraz „hana”- divanhana je oduvijek bila mjesto gdje se ulazilo u svijet ili vraćalo nazad (dio stare bosanske kuće). Na riječ „Divanhana” smo prvi put naišli u knjizi Meše Selimovića „Tišine” i prvim susretom nas je očarala. Samim svojim značenjem je obuhvatala cjelokupnu suštinu našeg kreativnog djelovanja.
“Divanhana je ustvari ulaz u svijet, ali i dio nečeg vašeg gdje ako želite možete podijeliti ono što imate ili zatvoriti se od ostalih!”
U novom albumu pokazali ste izuzetnu otvorenost i želju za saradnjom, s obzirom na to da na njemu možemo čuti I makednoskog kralja trube Aguševa, gitaristu Hota i mnoge druge saradnike, žanrovski raznolike. Koliko oni novina unesu i kakve uticaje? U kom pravcu, uslovno rečeno, „izmene” vaš koncept?
NEVEN: Raznolikost u umjetnosti u većini slučajeva spaja nespojivo. Tako je i kod nas bio slučaj. Još od prve saradnje sa sjajnim umjetnikom Sanelom Redžićem, gitaristom klasičarem iz Tuzle, spojili smo naših osam različitih ideja sa zvukom Sanelove klasične gitare. U pitanju je bila prelijepa sevdalinka „Evo srcu mome radosti“ koja nas je sigurno odvela na putovanje u neistraženi svemir, na koncu na putovanje do nas samih.
Kasnije smo sarađivali sa Svetlanom Spajić – sjajnim istraživačem tradicionalne muzike Srbije, Mirzom Redžepagićem – flamenkom gitaristom, Livio Minafrom – italijanskim jazz i klasičnim pijanistom, te pomenutim Emirom Hotom ili Džambom Aguševijem i njegovim orkestrom. U suštini svaka ta saradnja je doprinjela razvijanju objektivnosti kod benda, dala nam priliku da se sagledamo sa nekih novih tački gledišta i samim tim stvorimo sebi neke nove prostore za buduće napretke i kreativne uspone.
Kakvi su skorašnji planovi za budućnost benda Divanhana? Šta novo spremate svojoj publici?
NAIDA: Pored koncertnih aktivnosti, kraj ove godine ćemo dočekati u Sarajevu, na trgu Bosne i Hercegovine i tako ući u novu godine sa željom za novim pobjedama. Slijedi i premijera dokumentarnog filma „Zukva“ koji je objedinio našu univerzalnu priču ispričanu tokom protekle godine na turneji, zabilježenu kamerama Al Jazeera Balkans. Sami početak 2017. godine biće posvećen ponajviše kreativnom radu i stvaralaštvu, kako bi poštovaocima našeg rada u skorije vrijeme mogli pokloniti nešto novo i drugačije.
Hoće li ovo biti vaš prvi nastup li u Smederevu?
NAIDA: Da, u Smederevu smo prvi put. Rekli su nam da trebamo obići jednu od najvećih utvrda srednjeg vijeka, tamošnju tvrđavu. Pored koncerta kojem se radujemo, priznajem da se radujemo i onome što ćemo vidjeti u Smederevu. Kada znamo da nastupamo u gradu koji ima bogatu historiju i tradiciju, imam osjećaj kao da postoji poseban smiraj i vrijeme koje na trenutak zastane uz zvuke sevdaha. To nas posebno inspiriše i daje novu dimenziju. Čuli smo i to da publika u Smedervu voli sevdah, što znači da će naše druženje biti satkano od ljubavi koju zajedno osjećamo.
Šta biste poručili smederevskoj publici, šta od vas mogu da očekuju?
NAIDA: Kao što jedan velikih pjesnika, čuveni Šantić jednom napisa „… da probudi srca što ljude i gore.“ Probudićemo srca u Smederevu, puna ljubavi i sevdaha, magijom koja ostaje u vremenu kao put koji nas vodi zajedničkim stazama. Svaki od naših koncerata je jedna mala priča za sebe, baš jedna takva će biti ispisana pjesmom 17. decembra u Centru za kulturu u Smederevu. Jedva čekamo!
Odgovarali na pitanja: vokal benda Naida Čatić i pijanista Neven Tunjić
Razgovor vodila: Jelena Pavlović
