Prihvatilišta u Srbiji: Bede nikad više


17. novembar 2012. DRUŠTVO – Prihvatilišta za nezbrinute u Srbiji spremna za zimu, ali pretesna da prime sve. Beograd: kreveti i u hodnicima. Čačak: pozivi iz cele zemlje. Novi Sad: mnogo prekobrojnih. Smederevo: pritisak sve veći.

Prihvatilište im je jedino utočište. Potražili su ga i našli, izgurani iz normalnog života. Ratovi na prostorima bivše države, kriza, sveopšta beda, porodična nebriga i nasilje najbližih, pripisali su im zajedničko ime – beskućnici.

U centrima za prihvat u Beogradu, Novom Sadu, Čačku, Maloj Krsni kod Smedereva, Nišu… mesta za svu ovu nevolju su prebukirana. Ljudi koji na ove, svoje nove adrese, banu i u cik zore, iscrpljeni od traganja za toplim kutkom, lekom, hlebom i odećom, najčešće ostanu i do sudnjeg dana. Sahrane ih opštine, a da im, kasnije, niko ni za grob ne upita.

Kako se bliži zima, beskućnika je sve više, ali mesta za svu ovu bedu – nema. Nadležni kažu: i kada bi se kapaciteti prihvatilišta utrostručili, opet bi bilo prekobrojnih.

Prihvatilište u Beogradu, u Kumodraškoj 226, već je prepunjeno. Od 105 mesta, ovde je utočište našlo – 130 beskućnika. Kreveti su i po hodnicima. U sobama i po 24! Različitog su doba. I mladost i starost, i zdravi i bolesni, ljudi sa margine žive svoju muku zajedno.

Za predstojeće zimske dane, kao i prethodnih godina, prihvatilište je spremno za sve kojima je hitno zbrinjavanje potrebno, ali je pretesno za toliku bedu – kaže za “Novosti” Suzana Milovanović, koordinator u ovoj ustanovi.

Iskustvo iz proteklih godina, a od 2005. godine stalno su “prebukirani”, mobilisalo je zaposene u Kumodraškoj, da ih pritisak beskućnika ne iznenadi.

– Prošle zime, nećete verovati, ovde je bilo 180 ljudi – priča Milovanović. – Toliko obroka puta tri dnevno, trebalo je obezbediti. Uz to, lekove, odeću, obuću… Bilo je tako tesno da smo, uveče, trpezariju pretvarali u spavaonicu. Gradski sekretarijat je za ovu sezonu obezbedio sve, a organizovana je i akcija prikupljanja odeće i obuće. Dosta dobrih ljudi dolazi, donose ko šta i koliko može. Ali je i magacin pretesan, pa pakujemo to što stigne, gde god stignemo.

U devetsto kvadrata prostora prihvatilišta u Kumodraškoj smeštena je kuhinja, spavaonice, kupatila, ambulanta, kancelarije za zaposlene. U ovom prostoru, u potresnoj svakodnevici prepliću se i potresne beskućničke sudbine, koje su ove ljude dovele do praga dobre nade. Svako ko ovde dođe, donese i svoju ličnu, tešku priču.

Milan Krstanović je rođen pre 55 godina u Kosovu Polju kod Knina. Bio je inženjer drumskog saobraćaja. Do rata je radio u Splitu. U ratu bio vojnik vojske Republike Srpske Krajine. Onda je, s “Olujom” stigao u Beograd…

– Nemam nikoga svog – kaže tiho.

U Beogradu je nastavio posao u “Ratku Mitroviću”, pa tu, pre pet godina, postao tehnološki višak.

– Nema njive u Banatu koju nisam preorao i paorske kuće gde nisam mogao da zaradim hleb – priča.

– Onda sam oboleo. Lekar mi je rekao: Milane, ako nastaviš ovako, ni mesec nećeš sastaviti. Uputio me u Centar za socijalni rad u Zemunu, a Centar u ovo prihvatilište. Spasen sam, mogu da kažem, ali više za rad nisam. Otišli živci, popustila snaga… Ali, dobro je ovde. Samo, kad bih mogao da zaboravim sve što sam prošao.

Sto trideset ljudi, a teška tišina u hodnicima, u sobama. Vreme posle ručka, razilaze se beskućnici do svojih kreveta. Uvlače se pod pokrivače. I ćute.

– Mahom dolaze u prilično zapuštenom stanju – govori Suzana Milovanović.

– I psihičkom i fizičkom. Prihvatilište je na neki način i lečilište, jer im na svaki način pomažemo da prevaziđu preživljeno.

Prekobrojni beskućnici su i u Domu Crvenog krsta u Maloj Krsni kod Smedereva. Prihvatilište je ovde prepuno. U pet soba, već ih je dvadeset osmoro, a zima još nije ni počela.

– Kako dani postaju hladniji, pritisak je sve veći – kaže za “Novosti” Radica Stanković, upravnik Doma Crvenog krsta.

– Dolaze nam ljudi iz Smederevske Palanke, Velikog Gradišta, Plane, a pozivi stižu iz čitave Srbije. Očekujemo da i ove zime stanje bude kao i prošle, kada smo stalno imali po 75 korisnika. Tri puta više od kapaciteta.

U Novom Sadu – ista slika. Dnevni boravak u prihvatnoj stanici, koja je u nadležnosti novosadskog gerontološkog centra ima 14 mesta, ali usluge koristi 40 beskućnika!

Anđelka Vujanić, socijalni radnik u prihvatilištu, priča nam:

– Beskućnici kod nas mogu da se okupaju, dajemo im čistu garderobu, topao napitak i po dva sendviča ili pecivo.

Pomažemo im takođe u rešavanju problema oko ličnih dokumenata, a odnedavno organizujemo i kreativne radionice, kao vid radne terapije. Boravak je, nažalost, ograničen na dva sata, pošto korisnika ima mnogo.

Izvor: Večernje novosti