16. jul 2012. KULTURA – Egon Savin pravi sliku bosanskog sela (moglo bi biti i svako dugo balkansko selo) oblikujući upečatljivo jaku i osobenu lepezu likova koji se međusobno zanemareni, otuđeni, nespremni da se pokrenu i da vole. Nespremni su da učini nešto novo u svom životu.
Kazalište svoj najpotpuniji izraz dobiva predstavama koje progovaraju unutarnjim glasom čovjeka, potencirajući skrivene i neizrečene osjećaje zarobljene predrasudama, društvenim obrascima ili neprilagođenošću. Predstava Bunar, koja je prema tekstu Radmile Smiljanić i režiji Egona Savina premijerno izvedena na sceni KULT UK Vuk Karadžić, razotkriva unutarnji krik ljudi iz jednog bosanskog sela pokazujući koliko opasna, čak tragična, može biti zaostalost i život u patrijarhalnim stegama balkanskih zabiti. Brojne predrasude, neobrazovanost, netolerancija, strah od drugog, posesivnost, otuđenost, sujeverje i beznađe samo su neki od motiva svojstvenih likovima ove predstave. Bunar svojim jakim dramskim tekstom zalazi u najtananije kutke ljudi koji svoje nedoumice i probleme rješavaju proklinjanjem ili šutnjom jer svaka nova riječ mogla bi biti nova tuga.
Spisateljica i glumica Radmila Smiljanić svojim dramskim tekstom tematizira bosansku seosku obitelj čiji problematični odnosi kulminiraju kada se javi ideja o prodaji obiteljskog bunara kako bi dobili vodovod. Obitelj čine majka, sin i snaha u čijim se životima ne događa ništa novo osim nesuglasica i prekora. Majka, posesivna i patrijarhalna seljanka zaokupljena je životom sina i snahe koji nemaju djece, za šta ona krivi snahu (druge nacionalnosti i vjeroispovjesti!). Snaha je nezadovoljna svojim životom te moli muža da što prije odu u Sarajevo. Između njezine želje i majčinih zahtjeva rastrzan je muž i sin, koji pokušava živjeti u miru sa obe žene koje ima pored sebe. Majka, pak, uz pomoć seoskog vrača u kuću dovodi drugu ženu te tako tjera od kuće snahu Jasminu. Njezin sin skrhan od bola i nemoćan pred majčinim postupcima oduzima sebi život.
Redatelj Egon Savin iskusno i zanatski vješto, bez suvišnih mjesta i pretjerane sentimentalnosti, režira predstavu Bunar. Na osnovu dramskog predloška Savin pravi sliku bosanskog sela (moglo bi biti i svako dugo balkansko selo) oblikujući upečatljivo jaku i osobenu lepezu likova koji se međusobno zanemareni, otuđeni, nespremni da se pokrenu i da vole. Nespremni su da učini nešto novo u svom životu. Savin u svojoj scenskoj insenaciji najdublje odlazi u skiciranju međusobnih odnosa majke i sina. Sin je nesretan i rastrazan, uplašen i sjetan. Samouvjeren je u trenucima kada pravi planove sa Jasminom ali potpuno bojažljiv kada se tomu usprotivi majka. Majka samouvjereno i posesivno gospodari životom svojeg sina plašeći se napretka (Donijeće nam kaki otrov u taj bunar) ali i drugosti (Uskoro ćeš se klanjati Allahu). Pojedinačno skicirajući likove ove predstave redatelj je uspio maestralno izvući ponajbolje iz njihovih karaktera i njihovim osobenostima dati uzbudljiv scenski život. Scenografija Darka Nedeljkovića koja se sastoji od nekoliko klupa i stočića i sitnih detalja seoskog domaćinstva dopunjuje hladnu sliku nesretne obitelji dok kostimi Zagorke Stojanović predstavljaju pravi scenski biser ove predstave. Snažna i jaka glazba ( Nikola Čuturilo) koja prati radnju u trenucima napetosti doima se kao snažna podloga dramske radnje.
Upečatljivim osvrtima na život u bosanskom selu redatelj pokušava svoje osobene likove uklopiti u jednu opću, univerzalnu priču te proniknuti u srž njihovih obiteljskih odnosa. Upravo to je najslabija točka ove predstave. Potencirajući, čak prenaglašeno i jako emotivno, odnos između majke i sina, u potpunosti ostaje marginalizirana uloga snahe i žene. U predstavi, tako, pažnju gledatelja prije svega obuzima plastično prikazan sukob majke i sina, koji pod njezinim utjecajem postaje slabić koji svoje životne (ne)prilike propušta zbog majčine uslovljenosti (Ko će mi donijeti čašu vode) i na koncu završava tragično. Šta je onda tipična majka u patrijarhalnoj sredini? Da li je ona moderna Medeja koja je spremna da žrtvuje svog sina radi predrasuda ili je i sama žrtva patrijarhalnih okolnosti u kojima je bila prinuđena živjeti cijeli život?
U predstavi Bunar najzapaženiju ulogu ostvaruje Jovo Maksić koji iskreno, potresno, tužno i hrabro donosi lik sina. Radmila Živković posebno zavodljivo, na trenutke komično, gradi lik majke. Njihova se glumačka snaga ponajviše očituje kada su na sceni skupa, kada njihovi dijalozi eksplodiraju ili kada se samo zbunjeno gledaju. Novak Bilbija prilično samouvjereno donosi ulogu seoskog vrača sklonom čašici i lakoj zaradi dok su nešto neuvjerljivije i pomalo sputane ženske uloge, Miriane Aranđelović u ulozi Jasmine i Ivane Šćepanović u ulozi Smiljke.
U jednom intervjuu Egon Savin rekao je da kazalište treba da bude svjetionik za dezorijentirane pojedince. Ova predstava takvima puno govori. A onima koji ostaju u svojim prostornim ili mentalnim zabitima i ne pomaže puno. Čehovljevskim jezikom rečeno, za njih je suvišan luksuz znati mnogo stvari. I preispitivati vlastitu (ne)sreću.
Piše: Nenad Obradović
Izvor: e-novine.net
